Ko Đoković sreča Falkenburga: Epska balada Borisa Dežulovića o epskem finalu Wimbledona

Tale Dežulovićeva balada je za prste polizati, od prve do zadnje črke. Ni jih veliko, ki znajo iz na smrt dolgočasnega tenisa izvleči žmoht. Kaj žmoht, žmohtno, epsko balado! In tale finale si bom zapomnil predvsem zaradi Dežuloviča. Pojdite na N1 in uživajte.

Nekoć najmlađi pobjednik Wimbledona danas je njegov najstariji živi prvak: ima pune devedeset tri, i u svojoj kući u kalifornijskom Santa Ynezu svakog srpnja na televiziji gleda prijenos finala iz Londona. Ispratio je Bob otada trideset četvoricu prvaka, i svih sedamdeset puta na prvu finalnu meč-loptu njemu bi zaigrao brk. Nitko se nikad nije izvukao nakon protivnikove meč-lopte. Nitko osim njega, one davne nedjelje 1948., kad je pred petnaest hiljada bijesnih Engleza spasio tri takve i uzeo svoj jedini Wimbledon.

Gledao je tako stari Bob i ove nedjelje fantastično uzbudljivo finale između dvojice od tri najveća u historiji tenisa. I kad je kod rezultata 2-2 u setovima, nakon breaka u petom setu za 8-7 Roger Federer – baš kao da nije sredovječni Švicarac s trideset osam na grbači, već američki fićfirić s dvadeset dvije – nakon četiri sata i deset minuta iscrpljujuće igre sa dva uzastopna asa probio Novaka Đokovića, stigavši do 40-15 i dvije meč lopte, starom je jenkiju zaigrao brk.

Ovaj put, međutim, brk je vukao na drugu stranu. Previše je podsjećalo na onu nedjelju. Jednako se taj mali Srbin ironično smješkao londonskoj publici, koja je jednako pljeskala na njegove greške i navijala za „svoga“ Švicarca. Ako igdje u svijetu ima živoga čovjeka koji zna kako se osjećao Novak Đoković dok je Federer lupkao lopticom o travu pripremajući se za servis i pobjedu, taj ima barem devedeset tri i živi u Santa Ynezu.

Samopouzdan poput – hm, nema zapravo u rječniku analogije za Federerovo samopouzdanje – Švicarac je odapeo servis koji bi u svih prethodnih stotinu i četrdeset godina modernog tenisa bio čisti as. Ne, međutim, i toga dana: oslobođen svih očekivanja, uključujući i vlastita – u onoj vrsti slobode koju Kristofferson naziva drugom riječju za „nothing left to lose“ – Đoković je tu bombu mačjim refleksom vratio u samoubilački, do danas najslavniji forehand cross return ikad odigran, nikad ponovljivu dijagonalu koju će veliki JohnMcEnroe nazvati „jednim od najboljih udaraca u historiji tenisa“. 

Taj, eto, čuveni The Ruturn morao je proći Rogeru kroz glavu osam godina kasnije, u finalu njegova privatnog turnira, dok je lupkao lopticom o travu pred servis za pobjedu, svoj deveti Wimbledon i nevjerojatni dvadeset prvi Grand Slam. Na svojoj strani imao je sve – dvije meč lopte, servis kao u najboljim danima i petnaest hiljada gotovo nogometnih navijača na tribinama – ali bilo je sve to previše slično onom polufinalu 2011., mnogo sličnije nego što bi Roger htio. Na svojoj strani, međutim, imao je i zakon: Falkenburgov zakon kaže da još od Johna Bromwicha 1948. nitko nikad nije došao do meč-lopte i izgubio finale. A zakon, to svi znaju, najbolji je saveznik Švicaraca i Engleza, i najveći prirodni neprijatelj Srba i Balkanaca.

Sada, naravno, znamo – uvijek i bez ijedne greške mi ovdje naknadno sve znamo – da drugačije nije moglo ni smjelo završiti. Sada to zna i stari Amerikanac iz naslonjača u onoj kalifornijskoj vili. Kao u starim crno-bijelim filmovima, namreškala mu se slika na televizoru i vratila ga u prošlost, pa mu zaigrala brkom. Da Britanija okupira Srbiju – pomislio je s istim onim dobro očuvanim ironičnim smiješkom – možda bi i Đoković u Wimbledonu dobio aplauz.

Dugo je, eto, čekao, punu sedamdeset i jednu godinu, i vrijedilo je. Život je jebeno dugačak, ali ponekad baš lijep. Konačno, da nije malog Novaka, tko bi se – osim medicinske sestre – ikad sjetio starog Roberta Boba Falkenburga iz Santa Yneza, holivudskog fićfirića koji je onomad spasio tri meč-lopte i Kraljici Majci pred napudranim nosom uzeo wimbledonsku kantu, pa otišao u Brazil praviti hamburgere i igrati golf?

Vir: Boris Dežulović, N1

%d bloggers like this: