Budimir Lončar: Kako doseči mir v Ukrajini in se znebiti Putina

Budimir Lončar, starosta diplomacije, Mr. Non-Aligned in zadnji zunanji minister nekdanje skupne države, ima širino, kot jo zmorejo sami izkušeni diplomati. Diplomati in strokovnjaki na področju mednarodnih odnosov na ravni Henryja Kissingerja in Zbigniewa Brzezinskega. V izvrstnem intervjuju za Novosti je Lončar podal svoje videnje, kako je mogoče doseči mir v Ukrajini in se znebiti Putina. Natančneje, pravi, da je mogoče Putina umakniti samo tako, da sklenejo mir z njim. Putina ni mogoče zrušiti prek zmage nad rusko vojsko v Ukrajini ali prek pritiska Zahoda. Poskusi, da bi preko Ukrajine dosegli propad Rusije, bodo samo podaljšali Putinov režim. Lončarjeva skica glede koncesij obeh strani v mirovnih pogajanjih, ki bi hkrati za obe strani pomenili tudi face-saving rešitev, se zdi izjemno realistična.

Spodaj je nekaj odlomkov iz intervjuja.

Još proljetos iznijeli ste pet prijedloga za kompromisni završetak rata, koji uključuju povlačenje ruske vojske s ukrajinskog teritorija, autonomiju za Donbas unutar Ukrajine i ukrajinsku neutralnost uz međunarodne garancije. No rat je nastavljen, došlo je do ozbiljne eskalacije. Rusija je provela djelomičnu mobilizaciju, Putin je proglasio jednostranu aneksiju osvojenih područja Donbasa, Zaporožja i Hersona, a Kremlj inzistira na tome da Ukrajina mora prihvatiti te nove teritorijalne “realnosti”. Ukrajina je pak oslobodila znatan dio okupiranih teritorija, a predsjednik Volodimir Zelenski poručuje da stvarnog mira neće biti dok Kijev pod svoju kontrolu ne vrati i Krim te odbija pregovarati s Putinom. Izgleda da ni Kijev ni Moskva nisu zainteresirani za stvarne pregovore, pa se čini da će se situacija rješavati na bojnom polju. Kako vi vidite aktualni trenutak?

Situacija je još dramatičnija i opasnija nego što je bila prijašnjih mjeseci. Razvoj događaja prijeti da bude ne samo vododijelnica novog hladnog rata, nego i time da vrtlog gubljenja odgovornosti i savjesti dovede do nuklearnog sukoba. Točno je da u aktualnoj vojno-političkoj situaciji nijedna strana ne želi prihvatiti pregovore. Ipak, smatram da u ovom ratu nema vojnog pobjednika. Ima velikog moralnog pobjednika, a jasno je da je to Ukrajina. Ukrajinci su porazili rusku tezu po kojoj Ukrajina nije država, nego se navodno radi o tvorevini bez vlastitog identiteta. Rusija bi trebala imati u vidu da se ne može lako pobijediti narod koji brani svoju zemlju, naročito ako ima podršku zapada. Međutim, bez obzira na to što se priča, nije realno da Ukrajina potpuno slomi rusku vojsku. Koliko god izgledalo da su ruski moral i entuzijazam niski, oni još mogu da izdrže. O nemogućnosti potpune ukrajinske pobjede nedavno je govorio i vodeći američki general Mark Milley. Ako nema vojne pobjede, znači da se nalazimo u pat-poziciji i da treba ići na kompromis. Zelenski nema s kim drugim pregovarati nego s Putinom.

Kompromis s vragom

Svakako je etičko pitanje da li i kako ići na sporazum s Putinom. U situaciji smo da sklapamo kompromis s vragom, ali nekada je to neizbježno. Ako želimo da se otvori perspektiva Putinovog pada i eliminacije, to je moguće samo preko ruskog naroda. Za tako nešto potreban je kompromis koji bi doveo do mira, a istovremeno bi oslabio Putinovu poziciju u samoj Rusiji. To ne mora biti u prednjem planu sporazuma, ali taj bi sporazum bio početak njegovog kraja. Bez mira nije moguće postići da se Putin suoči sa svojom odgovornošću za to što je učinio, i to pred vlastitim građanima. Ni ruska povijest neće mu oprostiti ovo što je napravio. Prvi korak je određena koncesija Zapada i Ukrajine kako bi Putin zaustavio rat. Možemo razgovarati o tome kakva koncesija, međutim mislim da Zapad radi veliku grešku time što pružajući pomoć Ukrajini navija za rat, odnosno za pobjedu koja nije realna.

Kritičari takvog stava tvrde da će bilo kakav kompromis samo dati Putinu vremena da se konsolidira i potom ponovno napadne Ukrajinu. Odnosno, smatraju da je trajni mir ostvariv jedino potpunim porazom Rusije. Kako to komentirate?

Ne slažem se s tezom da je to jedini put za trajni mir. Rusija se primiče granicama svojih mogućnosti – ona može ratovati dalje, ali uz ozbiljan pad standarda i kvalitete života. Putin bi sada trebao mobilizirati dodatnih 800 hiljada ljudi, što znači da rat uvelike ulazi u život prosječne porodice. Ali teško je dovesti do kolapsa zemlju koja ima najveće ili drugo najveće nuklearno naoružanje na svijetu. Putin ima oko 1.600 spremnih nuklearnih glava, dovoljno da više puta uništi cijeli svijet. Prema tome, totalni poraz je isključen. Unutrašnja situacija u Rusiji neće krenuti u pravcu Putinove smjene bez mira. Njega se ne može oboriti pobjedom nad ruskom vojskom u Ukrajini, niti pritiskom sa Zapada. Ne možete situaciju u velikoj zemlji mijenjati silom izvana, pa i Amerika se morala sramotno povući iz Afganistana. Ako Amerika i Zapad pokušaju preko Ukrajine postići kolaps Rusije, to će Putinu samo produžiti život. On još uvijek ima snage da mobilizira ruski nacionalizam. Računalo se i da će Rusiju na koljena baciti sankcije i da će doći do velikih unutrašnjih nezadovoljstava, ali vidimo da ona može izdržati još neko vrijeme.

Kritičari navode i da bi udovoljavanje Putinu bilo jednako izručenju Čehoslovačke Hitleru 1938. godine u Münchenu?

Ta paralela je nategnuta, ne mogu se te dvije situacije uspoređivati. Hitler je imao ideologiju rasne supremacije, težio je uspostavi novog poretka i bilo je jasno da ide na novi svjetski sukob. Rusija niti za to ima snage, niti tome teži. Putinove ambicije su da Rusija dobije vodeću partnersku ulogu i dominaciju u takozvanoj ruskoj “povijesnoj” imperijalnoj sferi. Njegov rat manje sliči Hitlerovom, a više Miloševićevom. Milošević je imao cilj silom mijenjati granice i očekivao je da će se praktički prošetati kroz druge jugoslavenske republike. Pokazalo se da ne ide tako.

O kakvim bi se koncesijama Moskvi trebalo raditi?

Teško je precizno formulirati, ali neke koncesije se moraju napraviti. Inače nema kraja ratu. Koncesije svakako ne smiju značiti da Putin dobije sve što traži ili to da mu osiguraju dugoročni ostanak na vlasti, ali trebaju biti dovoljne da prihvati pregovore koji bi vodili do privremenog mira, a potom i do trajnijeg izlaza iz ove situacije.

Dvije stvari bi se Rusiji mogle ponuditi. Prvo, što se teritorijalnih pitanja tiče, ne smiju se priznati aneksije i osvajanja, niti se integritet Ukrajine smije dovoditi u pitanje. Ipak, za sada ne treba dirati u Krim, jer to nije realno. Ne mislim da treba priznati aneksiju Krima, nego da to pitanje za sada ne bi trebalo stavljati na dnevni red. U obzir možda dolazi i autonomija za Donbas, slično kao što je predviđao plan Minsk II. koji je bio prihvatio Porošenko, a potom je od tog plana odustao Zelenski. Drugo, moglo bi se ponuditi da Zapad s Rusijom razgovara oko ustrojstva novog evropskog sigurnosnog sustava, u kojem bi učestvovala i Rusija, a što je ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov tražio. To bi uključivalo neutralnost Ukrajine, a taj zahtjev predstavljao je deklarativni ruski povod za rat. Njena neutralnost trebala bi biti međunarodno utvrđena, kao što je to slučaj s Austrijom, i garantirana od međunarodne zajednice. Na mirovnim pregovorima bi Zapad sigurnosne garancije trebao ponuditi i Rusiji, što je kao važnu točku nedavno istaknuo i Macron. Rusija bi tako dobila častan izlaz iz rata, dok bi Ukrajina dobila veliku pobjedu time što bi Putin odustao od aneksije nedavno pripojenih teritorija, kao i moralno-političku satisfakciju te obavezu međunarodne zajednice da provede neku vrstu Marshallovog plana namijenjenog obnovi zemlje. Osim toga, Ukrajina je kroz ovaj rat dobila novi identitet i mogućnost da uđe u Evropsku uniju, što treba podržati, ali ne i da postane članica NATO-a.

Slične prijedloge nedavno su iznijeli Henry Kissinger i Jeffrey Sachs s Univerziteta Kolumbija. Kissinger je sugerirao da se pokuša uspostaviti primirje na crtama razdvajanja od prije ruske invazije 24. veljače, a da se sudbina teritorija koje je Rusija zauzela 2014. godine rješava pregovorima, pa i nadziranim referendumima o samoodređenju. S tim da Kissinger sada smatra da ukrajinska neutralnost više nije održiva i da bi zemlja u budućnosti na neki način trebala biti povezana s NATO-om. Sachs kao polazište za mirovne pregovore predlaže ustupke svih uključenih strana: rusko povlačenje iz Ukrajine i odustajanje od aneksija, odustanak Kijeva od zauzimanja Krima i odustanak od napuštanja sporazuma Minsk II., odustajanje Amerike od širenja NATO-a i međunarodne garancije za Ukrajinu.

Opasnost od nuklearnog rata

Putin za sada nije spreman pregovarati pod navedenim uvjetima, što znači da mira neće biti sve dok ga vojna situacija ne prisili da na njih pristane. Kakvu bi politiku u međuvremenu trebao voditi Zapad i je li slanje pomoći u oružju ispravno?

Točno je da nema mira dok Putin ne pristane na ovakve uvjete. Budući da je proglasio aneksiju zauzetih teritorija, prijedlozi koje sam navodio više mu nisu prihvatljivi kao polazna točka. Dok ne bude spreman na njih pristati, oružana pomoć Ukrajini jest opravdana. Solidarnost je ispravna, pa čak i obaveza, naročito što se tiče zemalja Zapada i naročito država članica NATO-a. Međutim, ta pomoć mora biti u funkciji jačanja ukrajinske pregovaračke pozicije, dakle u funkciji toga da Ukrajinci mogu pregovarati s jačih pozicija, a ne u funkciji podupiranja iluzija da mogu slomiti Rusiju. Velika je to razlika, i tu vidim odlučujuću ulogu Zapada – da podršku pruža do određenog stupnja. A bez te podrške Ukrajina i Zelenski ne mogu voditi rat.

Američki ministar obrane Lloyd Austin proljetos je rekao da je cilj Zapada “oslabiti Rusiju do stupnja da ne može uraditi stvari kakve je napravila invazijom Ukrajine”. Što mislite o tome?

Ponavljam, Zapad ne bi trebao slijediti ambiciju uništenja Rusije. Oružanu podršku Ukrajini treba pozitivno ocijeniti, ali ona je morala odmah biti praćena namjerom zaustavljanja rata i dolaska do kompromisa. Ako zapadni analitičari i stratezi hoće ratom dovesti do Putinovog kraja, to nije mala greška. Ni Rusi koji su protiv Putinove invazije na Ukrajinu ne mogu prihvatiti da se Rusiju baci na koljena. Rusija je moralno izgubila i oslabila svoju međunarodnu političku poziciju. Međutim, Putin će prije ući u nuklearni rat nego dozvoliti kapitulaciju. Ako pogledamo slučaj Vijetnama ili Iraka, Amerika je svugdje doživjela poraz, ali ne i kolaps ili trajni gubitak svoje uloge u svijetu. Ti su porazi bili vrsta korekcije.

Smatrate li da postoji stvarna opasnost od nuklearnog rata ili eskalacije u sukob širih razmjera?

Ako se nastavi raditi kao i do sada, određena opasnost postoji.

Spomenuli ste da Ukrajina ne bi trebala ući u NATO. Tom stavu često se suprotstavlja teza da svaka zemlja ima pravo birati svoje sigurnosne partnere i da se odricanjem tog prava niječe suverenitet zemlje. Zašto Ukrajina ne bi mogla postati članica NATO-a?

Olako je reći da svaka zemlja ima pravo sama birati svoje sigurnosne aranžmane. Ta teza zvuči demokratski, ali je površna i ne sadrži kompletan pogled na međunarodnu stvarnost. Prema tome, nije ispravna. Ne možete na međunarodnom planu sebi tražiti samo ono što hoćete, niti potpuno slobodno birati vlastitu vanjsku poziciju. Svaka zemlja ima pravo biti nezavisna, ali ne i ulaziti u aranžmane kako joj se prohtije. Mora se voditi računa o međuzavisnosti svijeta i o svim aranžmanima koji se baziraju na odnosu snaga. U slobodi svake zemlje mora biti odgovornosti. Ne može netko graditi svoju slobodu tako da potkopava svjetsku stabilnost.

Kada je Sovjetski Savez raspustio Varšavski ugovor, džentlmenski dogovor je bio da se NATO neće širiti prema istoku. Poziv Gruziji i Ukrajini za članstvo u NATO-u koji im je upućen 2008. na Bukureštanskom samitu po mom je mišljenju bio greška, za razliku od hrvatskog i slovenskog ulaska u NATO. Mada nisam pobornik širenja NATO-a, to je bilo korisno radi stabilizacije ovog područja. S druge strane, ukrajinsko članstvo u NATO-u Rusija neće dozvoliti. Osim toga, NATO se ni sada ne može odlučiti na to da izravno pomaže Ukrajini. Pružena podrška ne ide po članku 5. NATO-a, koji govori o kolektivnoj obrani njegovih članica, nego se radi o procjeni da je neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj.

Paralela Ukrajina – Kuba

Osim Kissingera, i drugi vodeći američki geostratezi poput Zbigniewa Brzezinskog ili Georgea Kennana smatrali su da Ukrajina ne bi trebala postati članica tog pakta. I vi, dakle, smatrate da širenje NATO-a jest jedan od uzroka rata, odnosno da postoji suodgovornost Zapada?

Osim ljudi koje ste spomenuli, i analitičar Thomas Friedman je u New York Timesu napisao da je ovo rat koji je Putin započeo, ali i da Zapad nikako nije nevin. Slično tvrdi i Jeffrey Sachs. Istaknuo je da je Amerika podržavala svrgavanje Janukoviča, naoružavala Kijev i zastupala okruživanje Rusije NATO-om. Obje su strane, dakle, vukle pogrešne poteze, kao i Kijev koji je odbijao implementaciju Minska.

Ništa ne opravdava Putinovu agresiju, ali suodgovornost apsolutno postoji i mislim da je Zapad drugačijim politikom mogao spriječiti rat. Nakon revolucije na Majdanu pređena je crvena linija. Amerika je došla u Ukrajinu sa svojim vojnim ekspertima i obavještajnim službama, koje su se uvukle u ukrajinski sistem. Vidimo da su i dezinformirale Ruse. Podvalile su im priču da je situacija u Ukrajini jako loša i da će, ako Rusi napadnu, zemlja odmah kapitulirati. Sjedinjene Države su na neki način ovaj rat pripremile. Naravno, Zapad može reći “da smo Ukrajini pravovremeno pomogli, Rusija bi mnogo teže napala”. Istovremeno, američko učešće jest doprinijelo ratu. Na primjer, ako bi, hipotetski govoreći, Rusija ili Kina stupile u vojni savez s Meksikom i u toj zemlji uspostavile vojne baze, što mislite da bi Amerika napravila? Ako bi bilo potrebno, intervenirala bi i vojno, dakle ratom, da to spriječi.

Upravo iz tog razloga je Sovjetski Savez 1962. povukao nuklearno oružje s Kube. Prijetio je svjetski rat, pa je Havana bila prisiljena prihvatiti sovjetsko povlačenje?

Točno, sovjetske rakete na Kubi ugrožavale su međunarodnu sigurnost. To oružje nije bilo nužno za slobodu Kube, nego je Kuba izazivala Ameriku. Kriza je svijet dovela do ivice nuklearnog rata, radilo se o pitanju sata. Tada sam bio u Vijeću sigurnosti i sjećam se dobro atmosfere koja je vladala. Ipak, u zadnjem trenutku nađen je kompromis. Treba reći da se Sovjeti tada nisu povukli bez kompenzacije, jer je Hruščov u zamjenu za povlačenje nuklearnog oružja s Kube dobio Kennedyjevo obećanje da neće intervenirati protiv Havane, kao i povlačenje američkog nuklearnog naoružanja iz Turske. Nije to bila kapitulacija SSSR-a, nego je dogovoren realan i dobar sporazum.

Možemo li povući paralele između kubanske krize i rata u Ukrajini?

Svaka situacija je drugačija, ali paralele postoje. Jedna od njih je da se mora napraviti kompromis. Kennedy je prije nego što je 1963. ubijen rekao da je kompromis oko Kube, a radilo se o potencijalnoj nuklearnoj konfrontaciji, bio uspjeh svijesti, savjesti i diplomacije. Pritom je naglasio da se u međunarodnim odnosima ne smije ići na poniženje suparnika.

Spomenuli ste da je Washington dezinformirao Moskvu oko situacije o Ukrajini. Neposredno prije napada objavljivane su američke prognoze po kojima je Kijev trebao pasti u roku nekoliko dana. Postavlja se pitanje je li Washington Rusiju navukao na rat?

Dobrim dijelom je to točno. Nije to cijela priča, ali radilo se o obavještajnom ratu na području Ukrajine koji je Amerika dobila. Zaveli su rusku obavještajnu službu, a time i Putina. Servirane su informacije da većina ukrajinskog naroda nije spremna braniti svoju vladu i državu. Zato je Putin i upao u Ukrajinu. Mislio je da će u nekoliko dana svrgnuti Zelenskog, u Kijevu formirati kvislinšku prorusku vladu i da će sve završiti za petnaestak dana. Zapravo su Amerikanci prevarili Ruse.

Time je Zapad na neki način žrtvovao Ukrajince?

Točno, kako je Noam Chomsky rekao, radi se o ratu Amerike i Rusije do posljednjeg Ukrajinca. Neki na Zapadu su željeli rat, ne ovakav, ali namamili su Rusiju. Drugačija situacija je bila s Korejskim ratom. To je bila agresija Sjeverne Koreje uz podršku SSSR-a i Kine, odnosno Mao Ce-Tunga. Međunarodna zajednica je preko Ujedinjenih nacija stala na stranu Južne Koreje. Tada sam bio u New Yorku, Aleš Bebler je u ime Jugoslavije predsjedavao Vijećem sigurnosti.

Među dugotrajnim uzrocima rata jest i činjenica da Zapad nakon hladnog rata nije osmislio konstruktivnu ulogu Rusije u novom sigurnosnom poretku?

Najveće zasluge za kraj hladnog rata ima Sovjetski Savez, odnosno Gorbačov, a potom Njemačka, koja je bila vrlo strpljiva. Podsjetio bih da je nekadašnji njemački kancelar Willy Brandt sa svojom Ostpolitik itekako doprinio razvoju situacije u SSSR-u i stekao veliki moralni i politički autoritet. Potom su se nadovezale Sjedinjene Države, odnosno Reagan koji je Gorbačova prihvatio za partnera. Poslije Reagana dolazi Bush stariji – on je preko Partnerstva za mir želio uključiti Rusiju i imao je koncepciju kako to uraditi. Tada još uvijek nije bilo širenja NATO-a. Prvi put je zemljama bivšeg Varšavskog ugovora poziv na pristupanje upućen 1997. godine, što su napravili američki demokrati i Clinton. Njegov ministar obrane William Perry protivio se širenju NATO-a, ocjenjujući da će to na ruskoj strani izazvati nepovjerenje.

Propusti Gorbačova

Poznavali ste Gorbačova. Kolika je njegova odgovornost za aktualnu situaciju i je li pogriješio time što nije tražio da se spomenute garancije o neširenju NATO-a formaliziraju međunarodnim ugovorom?

Gorbačov je sigurno pogriješio. Prvo, sve je bazirao na povjerenju u Ameriku, odnosno u Georgea Busha. Postojao je razlog za to, jer Bush stariji jest bio odgovoran i iskreno zainteresiran za partnerstvo s Gorbačovim. U tom relativno kratkom, ali dramatičnom periodu sastao se s Gorbačovim sedam puta. Međutim, on je izgubio vlast, a u Americi je i dalje postojao deepstate koji je ostao na svojim ratobornim hladnoratovskim pozicijama. Drugo, Gorbačov nije držao ravnotežu između međunarodnih promjena, odnosno demilitarizacije vanjske politike, i unutrašnje evolucije stanja u SSSR-u, koju nije bio kadar kontrolirati. Bilo je ispravno što je započeo s resetiranjem sovjetske vojne pozicije, ali ne tako olako kao što je to napravio. Zakasnio je sa stvaranjem situacije koja bi omogućila unutarnju demokratizaciju. Onaj coupd’etat koji se dogodio dok je on bio na Krimu bio mu je upozorenje da ne može Zapadu tako lako davati koncesije. Gorbačov je propustio da svoju veliku historijsku ulogu postavi realnije, pa time i procese odvede u drugom smjeru.

Izgleda da su odnosi Zapada i Rusije teško urušeni za narednih nekoliko desetljeća, odnosno da će za dugo vremena biti obilježeni konfrontacijom. Kako vi to vidite?

Ima mnogo iracionalnog u ovim događanjima, a gdje ima mnogo iracionalnog teško je napraviti prognozu. Momentalno vladaju strasti i emocije, ali ne vjerujem će to trajati desetljećima. Ipak, tenzije se moraju umrtviti, što se ne može dogoditi preko noći. Može potrajati koju godinu dok Putin ne padne s vlasti.

Za smjenu vodstva u Rusiji postoje tri mogućnosti. Prva je da dođe još gori vladar, koji je spreman upotrijebiti nuklearno oružje. Druga mogućnost je da dođe do kaosa, što bi u zemlji s tolikim nuklearnim naoružanjem također bilo vrlo opasno. Treća mogućnost jest da na vlast dođe miroljubiv čovjek, ali on se ne bi mogao održati ukoliko Rusija ne bi dobila svoje mjesto u svjetskoj politici. I Kissinger je rekao da EU i Zapad moraju podržavati određenu ulogu Moskve u evropskim poslovima. Ipak je Rusija najveća zemlja svijeta po teritoriju, jednaka Americi po razornoj snazi nuklearnog oružja i značajna po prirodnim bogatstvima, od kojih veliki dio, poput energenata, ima globalni strateški značaj. Sve to treba imati u vidu.

Vir: Novosti

En odgovor

  1. Se vidi, da je že star in da ima omejene (predvsem zahodne ) vire.

    Teza, da so hoteli američani “namamiti” Ruse v napad na Ukrajino seveda drži. Ne drži pa zaključek , da so Rusi nezavedno padli v past. Kot tudi teza, da lahko ameriška obveščevalna služba v Ukrajini prevlada nad rusko. Kar navsezadnje lepo kaže tok dogodkov.

    Ponujam novo hipotezo, ki jo bo po mojem prej ali slej potrdil tok dogodkov.

    Rusi so podobno kot puč februarja 2014 izkoristili za zavzem Krim-a, izkoristili prevideno ukrajinsko ofenzivo v začetku marca 2022 na Donbas za zavzetje (še ne celotne) Novorosije. Fenomenalen geostrateški položaj Novorosije, izjemna naravna bogatstva (več kot 12.000 milijard USD brez izjemnih nahajališča plina v severnomorski obalni polici – kar je še kakšnih 10.000 milijard USD in brez vrednosti obdelovalne zemlje), najplodnejša in najobsežnejša zemlja v Evropi bodo dolgoročno več kot odtehtali stroške te vojne. Drug benefit za aktualno rusko oblast bo notranje politična konsolidacija v Rusiji in planiran umik od zahodne kulturne sfere kar ruski politični vrh razume kot sredstvo za ohranitev ruske civilizacije. Lončar ne razume, ali pa ga sicer bogate izkušnje iz nekih drugih časov in političnih razmer vodijo do napačnih zaključkov, da je svet danes bistveno drugačen kot je bil takrat (do 1991 tj.31 let nazaj!), ko je on bil še političen akter.
    Danes Amerika ni več Amerika iz 1991, težišče sveta se je že zdavnj preselilo v Azijo, tako Amerika kot Evropa sta v relativnem zatonu.

    Bistveno bolj verjetno je, da sta tako Rusija kot Kitajska z ukrajinsko vojno skupaj nastavili past Zahodu, v katero se je ta popolnoma ujel (swalowed the hook line and sinker) . Samo poglejte kdo izgublja v tej vojni? Poleg Ukrajincev predvsem Evropa. In če Rusi prevladajo v Ukrajini, kar je po mojem samo vprašanje časa, potem bo to hud udarec ne samo za Evropo temveč tudi za Ameriko. Če dodate k temu še zadnji obisk Xi-ja pri arabskih državah v Zalivu z neprikritim napadom na USD, ki predstavlja temelj ameriške moči (vojska to že nekaj časa ni več) potem postane slika bolj jasna. Amerika je vsakemu akterju, ki je v zgodovini poskušal omejiti moč USD napovedala vojno (Irak, Libija). Spomnim se bivšega člana slovenskega predsedstva, in podobno kot Lončar dolgoletnega akterja jugoslovanskih mednarodnih odnosov prof.dr. Iva Fabinca, ko mi je v svojem kabinetu razlagal o vplivu USD na svetovno politiko. Takole je dejal:

    “Ko so arabske države po egiptovsko-izraelski vojni v sedemdesetih letih za več kot 10-krat povečale ceno nafte, je Amerika to požrla. Ko so Arabci zagrozil, da bodo nafto fakturirali v drugih valutah, ne več v USD, je padel ameriški vojaški ultimat” in še dodal: “bil sem zraven”.

    Danes Kitajci mirno sklepajo pogodbe z Arabci o dolgoročnih dobavah nafte in masovnih kontradobavah opreme za petrokemijsko industrijo v Juanih. In kaj lahko stori Amerika proti Kitajski in svojim arabskim zaveznikom, ki ji zabadajo nož v hrbet?
    Nič!

    Na koncu še vprašanje za Lončar-ja:

    S kakšno pravico se je lahko 4 milijonska Bosna in Hercegovina odcepila od Jugoslavije, kljub nasprotovanju svojega konstitutivnega naroda – Srbov (BiH za razliko do Slovenije, Hrvatske ni imela konstitutivne pravice do odcepitve), več kot 13 milijonom Rusom v Ukrajini (Donbasu, Zaporožju in Hersonu) pa naj to ne bi bilo dovoljeno, kljub dokazanim kršitvam njihovih narodnostnih pravic?

    Všeč mi je

%d bloggers like this: