Je to predvečer 3. svetovne vojne?

Mobilizacija ruske vojske, Putinova zavrnitev pogovora s francoskim predsednikom Macronom in Putinova grožnja, da bo Rusija posredovanje raket dolgega dometa Ukrajini razumela kot formalni vstop ZDA v vojno v Ukrajini, nakazujejo, da se začenja velik vojaški spopad, ki ne bo omejen samo na ozemlje Ukrajine. Če je do zdaj ruski predsednik Putin še nekako “z levo roko” vodil “specialno operacijo” v Ukrajini, zdaj ni več mogoče izključiti totalne vojne. Pri čemer rusko posedovanje jedrskega orožja odpira nepojmljiva tveganja. Zdi se, da je čas za mirovna pogajanja potekel, da hujskači vojne želijo videti popoln ruski poraz in kolaps Rusije. Kar pa se glede na jedrski arzenal Rusije ne more končati dobro za nikogar.

Meni je zelo žal, da je zadeva eskalirala do te mere in da so bili pozivi realističnih intelektualcev, politikov in diplomatov ter tihe velike večine ljudi kot običajno preslišani. Čeprav upam, da bo prišlo do dogovora med Rusijo in ZDA, ki sta dejanska nasprotnika v tej vojni, pa razumem, da se moramo tudi prebivalci teh krajev zdaj resno pripraviti na najhujše možne scenarije.

Spodaj je nekaj odlomkov iz zelo realnega in treznega komentarja Zorana Meterja, urednika portala Geopolitika.news. On sicer še pušča eno odprto okence za mirno rešitev, tako kot se je zgodila v zadnjem hipu v času Kubanske krize. Slednja se je odvijala oktobra – novembra 1962 z namestitvijo ruskih jedrskih raket na Kubi kot odgovor Sovjetske zveze na namestitev ameriških jedrskih raket v Italiji in Turčiji (Vir: wikipedia):

The Cuban Missile Crisis, also known as the October Crisis of 1962, the Caribbean Crisis, or the Missile Scare, was a 35-day (16 October – 20 November 1962) confrontation between the United States and the Soviet Union, which escalated into an international crisis when American deployments of missiles in Italy and Turkey were matched by Soviet deployments of similar ballistic missiles in Cuba. Despite the short time frame, the Cuban Missile Crisis remains a defining moment in US national security and nuclear war preparation. The confrontation is often considered the closest the Cold War came to escalating into a full-scale nuclear war.

After several days of tense negotiations, an agreement was reached between Kennedy and Khrushchev: publicly, the Soviets would dismantle their offensive weapons in Cuba and return them to the Soviet Union, subject to United Nations verification, in exchange for a US public declaration and agreement to not invade Cuba again. Secretly, the United States agreed with the Soviets that it would dismantle all of the Jupiter MRBMs which had been deployed to Turkey against the Soviet Union. There has been debate on whether or not Italy was included in the agreement as well. While the Soviets dismantled their missiles, some Soviet bombers remained in Cuba, and the United States kept the naval quarantine in place until November 20, 1962.

Zoran Meter:

Ključna je pogreška u tome što to nije bila Putinova slabost, već ostavljanje prostora za časni odmak svih strana uključenih u ovaj sukob, od čega više nema ništa. Ne tako davno Putin je javno upozorio kako ruska operacija u Ukrajini još nije ozbiljno ni počela. Ali ni tada, kao ni ranije, Zapad Putina nije želio ni čuti a kamoli poslušati. Zato će se sada pobjednik odlučiti isključivo na bojnom polju, na kojem bi se uskoro mogli naći i svi oni navijači i huškači koji su pred ekranima svojih kompjutora mahali zastavama svojih favorita i prizivali krv u ime lažnih ideala

Za ukrajinsku krizu, koja zapravo traje od majdanske revolucije 2014. g., još sam u listopadu prošle godine naglasio kako može prerasti u „crnu rupu“ koja prijeti usisavanjem čitavog svijeta (vidi poveznicu ovdje ili ispod teksta).

Itekako sam znao što govorim jer sam od samog početka pratio tijek ne samo spomenute revolucije, već i svih procesa koji su se u ukrajinskom društvu nakon nje razvijali i bili njezina neposredna posljedica, i koji nikako nisu slutili na dobro. Jednako, kao što na dobro nisu slutila niti upozorenja od strane Moskve o tome što se sve može dogoditi.

..

Drugim  riječima, vrlo brzo su stvoreni svi nužni preduvjeti za sve ono što je kasnije uslijedilo i na globalnoj razini: Zapad i Rusija počeli su se razilaziti ubrzanom dinamikom, kako na retoričkoj odnosno političkoj tako i na gospodarskoj razini uvođenjem oštrih sankcija odnosno protu-sankcija. Njihovi su odnosi spiralno i gravitacijski klizili prema dnu, a kulminaciju degradacije doživjeli smo 24. veljače ove godine s ruskom vojnom intervencijom (invazijom, agresijom ili kako je god hoćete nazvati jer je to potpuno nebitno, i baš ništa ne mijenja na stvari).

Referendumi su prijelomnica ukrajinskog rata, a ne nedavni uspjesi ukrajinskih snaga

Jučerašnje odluke proruskih regija na jugoistoku Ukrajine o provedbi referenduma (koje nikako nisu donijete bez dogovora s Moskvom) neposredna su posljedica velikog vojnog uspjeha ukrajinske vojske u regiji Harkov na sjeveroistoku zemlje. Veseliti se tom uspjehu i proglašavati ga prijelomnim trenutkom rata u korist Kijeva bilo je preuranjeno, o čemu su govorili i visoki američki službenici iz Bidenove administracije koji su upozorili kako Rusija još uvijek raspolaže golemim vojnim potencijalom i da može udariti bilo gdje u svijetu (John Kirby – Pentagon).

Zapravo, stvar je slijedeća: spomenuti ukrajinski vojni uspjeh definitivno je pokopao mogućnost za pokretanje pregovora o mirnom rješenju sukoba između Kijeva i Moskve. Odmah nakon njega Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov izjavio je kako su od sada nemogući bilo kakvi pregovori s Kijevom.

Ukrajinski vojni uspjeh možda se i može nazvati prijelomnim momentom, ali nikako u gore navedenom smislu, već isključivo u smislu otrežnjenja ruskog državnog vrha o nemogućnosti ostvarenja zacrtanih političkih ciljeva u Ukrajini na način na koji su do sada vodili svoje vojne operacije – šlampavo i krajnje neodlučno! Promjenu te čudne paradigme nisu omogućavali čak niti poraz kod Kijeva na početku rata, niti početak ukrajinskih raketiranja ruskih vojnih baza na Krimu i prethodno potapanje krstarice „Moskva“, niti teroristički čin i ubojstvo Darie Dugine kraj same Moskve za što je ruski FSB direktno optužio ukrajinske specijalne službe i o tome predočio navodne materijalne dokaze.

Stvar je preokrenuo tek veliki ruski poraz kod Harkova, čime su pred Putinovim očima srušene i posljednje barijere zbog kojih je on vjerovao da se sve ovo još može riješiti dogovorom, bez radikalizacije vojnih poteza s ruske strane. Zapad te nedvosmislene Putinove poruke ne samo što nije želio prihvatiti, već ih je interpretirao kao rusku slabost zbog koje sam Zapad može ići u eskalaciju i ostvariti sve svoje ciljeve za koje na početku ruske intervencije nije ni sanjao da bi ih mogao ostvariti.

Međutim, ključna je pogreška u tome što to nije bila Putinova slabost, već ostavljanje prostora za častan odmak svih strana uključenih u ovaj sukob, od čega više nema ništa. Ne tako davno Putin je javno upozorio Zapad kako ruska operacija u Ukrajini još nije ozbiljno ni počela. Ali ni tada, kao ni ranije, Zapad Putina nije želio ni čuti a kamoli poslušati.

Ali otrežnjenje je upravo stiglo. Međutim, sada će pobjednik odlučiti isključivo na bojnom polju, na kojem bi se uskoro mogli naći i svi oni navijači i huškači koji su pred ekranima svojih kompjutora mahali zastavama svojih favorita i prizivali krv u ime lažnih ideala.

Međunarodno pravo kao žvakača-guma

Predstojeći referendumi, čiji će rezultati biti poznati već u iduću srijedu (iako su zapravo poznati već danas, kao i to da će ih Rusija prihvatiti), postali su stvarni prijelomni trenutak ukrajinskog rata. Oni će dovesti do proširenja službenog ruskog teritorija (bez obzira što to Zapad i Kijev nikada neće priznati jer se krši s međunarodnim pravom) s pozicije ruskog zakonodavstva, na isti način kako je to bilo i s Krimom. S obzirom na to posve je jasno kako će Moskva imati ustavne i zakonske obveze oslobađati, kako će sada biti „svoj“ novi teritorij, i da će joj u tom smislu na raspolaganju biti sva moguća vojna sredstva.

To je prijelomni trenutak i s geopolitičke točke gledišta. Taj potez definitivno pokapa međunarodno pravo, čije je „posrnuće“ počelo još davno prije, usudio bih se reći i nakon završetka Hladnog rata, od kada je ono tumačeno na način kako to kojoj od globalnih silnica odgovara, što je viđeno i po pitanju Kosova i Krima, ali i po pitanju Kine i njenih poteza u akvatoriju Južnokineskog mora.

Odredbe međunarodnog prava postale su rastezljive poput žvakače gume i jasno je bilo kako će se prije ili kasnije ta „sažvakana guma“ morati raspasti. Raspada se upravo sada, predstojećom provedbom i implementacijom rezultata spomenutih referenduma.

Dakle, ulazimo u doba potpune degradacije međunarodnog prava i mehanizama koji su ga na ovaj ili onaj način osiguravali. Prije svega je riječ o UN-u gdje će Zapad sada pokušati pokrenuti „križarski rat“ protiv Rusije, ali i reformu Vijeća sigurnosti i prebacivanje donošenja odluka u Opću skupštinu s ciljem izbjegavanja veta. Isto tako, već su ranije „pokopani“ i važni sigurnosni sporazumi između Rusije i SAD-a, a na snazi je još samo onaj o strateškom naoružanju poznat kao START 3, iako i njemu za dvije godine ističe rok, a uvjeta za pokretanje razgovora o njegovom produljenju sve je manje.

Nova ruska „crvena linija“ ovog je puta podebljana

Najvažnije je pitanje svakako ono, što će sve to konkretno značiti na terenu tj. na ukrajinskim bojišnicama. Odgovor je i tu vrlo predvidljiv: eskalacija je neupitna! Kijev će nastaviti s raketiranjima proruskih regija ne samo s ciljem pokušaja ometanja provedbe samog referenduma, već i a priori odbacivanja njegovih rezultata i posljedica. U tome će imati, i već ima otvorenu potporu SAD-a i NATO saveza.

Sjedinjene Države definitivno će na retoričkoj i političkoj razini osuditi ove poteze Rusije i nazvati ih potpuno neprihvatljivim i onima koje one nikada neće priznati (to su već i učinile). Hoće li prelaziti novu rusku „crvenu crtu“ koja će nastati idućeg tjedna i definitivno biti „deblja“ od svih ostalih (jer iza nje za Moskvu više nema uzmaka) tek će se vidjeti.

Na taj je prijelaz prije nekoliko dana upozorila i glasnogovornica ruskog MVP Marija Zaharova, kazavši da će, ako SAD Ukrajini isporuče rakete dometa 300 kilometara kojima će se moći gađati ruski teritorij i tamošnje strateške objekte, to značiti i formalni ulazak Sjedinjenih Država u vojni sukob u Ukrajini. Dakle, to je rečeno prije odluka o referendumima tj. činjenice da će se (uvjetno govoreći) ruski teritorij sada proširiti na još jedan dio Ukrajine makar ga nitko na svijetu i ne priznao kao takvog. A gađati raketama teritorij nuklearne velesile, složit će se svi analitičari, postat će krajnje rizično, pa makar svoje ubojite rakete „samo“ isporučivali jednoj strani u sukobu.

Ono što će se sada definitivno dogoditi s obzirom na očekivanu eskalaciju sukoba je to, da će termin „specijalna vojna operacija“ od idućeg tjedna i formalno prerasti u ono što faktički i jest od samo početka – u „rusku vojnu operaciju“ tj. rat. Time će se on s ruske strane i konačno prestati voditi s „jednom rukom zavezanom“, kako je to bilo do sada zbog različitih čudnih odluka ruskog državnog vrha o potrebi čuvanja infrastrukture gdje živi i rusko stanovništvo, o „bratstvu i jedinstvu“ tj. o Rusima i Ukrajincima kao „jednom narodu“ i što sve ne.

Bit će ovo posve novi rat i sigurno još krvaviji i razorniji, o čemu svjedoči i današnje Putinovo obraćanje javnosti i konstatacija da je „Zapad Rusiji objavio rat“, a još više odluka o djelomičnoj mobilizaciji. Ruski ministar obrane kasnije je konkretizirao kako će se za sada raditi o 300 000 novih vojnika – iz pričuvnog kadra.

U svakom slučaju potencijal za eskalaciju sukoba, do koje će sigurno doći, dramatično prerasta prostor same Ukrajine.  Ono što je pritom također sigurno je da je Putinov potez stigao u krajnje nezgodnom trenutku za Joe Bidena, koji se nalazi u aktivnoj kampanji na strani Demokratske stranke pred izbore za Kongres koji se održavaju već početkom studenog,

Bilo bi, naime, krajnje teško objašnjavati američkim građanima, kojima je Ukrajina, prema posljednjim istraživanjima tek na 11. mjestu prioriteta, da je sada potrebno radikalizirati američku vanjsku i obrambenu politiku do razine ulaska u otvoreni rat s Rusijom za tu zemlju.

Prestrašeni građani Europe i elite u „paralelnom svijetu“

Građani Europe s pravom su prestrašeni, dok njihove političke elite, koje kao da žive u nekom svom paralelnom svijetu, i dalje hrabro govore o potrebi pobjede nad Rusijom na bojnom polju, o zelenoj energiji, „europskom snu“ kojeg sanjaju mnogi narodi svijeta i td., itd. Ima, naravno, i onih koji su dobro svjesni opasnosti svega ovoga što se događa ali ne smiju to otvoreno reći.

Tako je, jučer, Emmanuel Macron izjavio kako će odmah pokušati o svemu telefonski razgovarati s Vladimirom Putinom. Po njega neočekivano (po mene uopće ne) dobio je “odbijenicu” kroz izjavu da je Putin zauzet važnijim stvarima. Drugim riječima Putin više ne želi razgovarati s onima koji ionako ni o čemu ne odlučuju. Barem ne ozbiljno razgovarati. S druge strane vremena za neozbiljne i deklarativne razgovore je ponestalo.

Pri tom je i sve veći broj bivših (ali i dalje utjecajnih) američkih generala koji javno govore o potrebi ne samo pobjede nad Rusijom, već i njenog  „raščlanjenja“ i davanja slobode tamošnjim narodima. Taj narativ ne preuzima čak niti službeni Washington, ali zato da europske elite iako su u svemu ovom upravo one posve nemoćne.  Hoće li Rusi sve to mirno promatrati a realizaciju dozvoliti – prosudite sami.

Dakle: solucije su samo dvije:

    1. prerastanje ukrajinskog rata u totalni sukob Zapada i Rusije s krajnje nepredvidljivim posljedicama;
    2. ili pregovori i postizanje nekakvog dogovora između Washingtona i Moskve (svi su ostali čimbenici uključeni u ovu veliku „ukrajinsku igru“ posve nebitni i drugorazredni).

I za sam kraj. Rekao bih kako sadašnja kriza američko-ruskih odnosa prerasta i onu čuvenu kubansku iz doba Hladnog rata, osim možda njezina posljednja tri dana koja su bila kulminacija i zbog kojih svijet nije spavao.

Međutim, i ova današnja kriza odnosa dviju nuklearnih supersila ubrzanom se dinamikom kreće prema svojoj kulminaciji. Hoće li i sada, kao i onda, na kraju prevladati razum i postići se dogovorno rješenje, vjerojatno ne znaju ni u Washingtonu ni u Moskvi.

Jer što smo sijali to ćemo i žeti! Drukčije i nije moglo biti.

Vir: Zoran Meter, Geopolitika.news

2 responses

  1. Dober članek v splošnem , ampak spet vojaški diletantizem.

    Ukrajinska ofenziva ni nikakršna uspešnica, je neverjetna katastrofa. Prvič, glavni in resnični namen te ofenzive, ki se je napovedovala dolgo časa, je bil desni breg Dnjepra v v Hersonski oblasti in ne Harkovska oblast. Harkovska oblast je “obkoljena” z Rusijo ali ruskim Donbas-om, razdelje do meja so nekaj deset do sto kilometrov. Rusija lahko to situacijo kadarkoli, če res hoče, hitro spremeni.

    Povsem drugače je na desnem bregu Dnjepra. To je resnično strateško ozemlje. Zakaj? Zato ker pomeni mostiče za nadalnji prodor do Nikolajeva, Odese in do Krivega rog-a. Hkrati kontrolira najpomembnejšo prometno žilo Ukrajine (zadnje 3 tisočletja) Dnjeper. Da hidroelektrarn in Zaporoške jedrske elektrarne niti ne omenjamo. Večina ukrajinskih naporov je bila usmerjena na ta del ozemlja. Rezultat ni bil samo katastrofalen, bil je totalen pokol. Umrlo je več kot 3.500 ukrajincev, dva do trikrat toliko je verjetno ranjenih, izgubljenih je več kot 80 tankov in 2 krat toliko oklepnih vozil. Ukrajina je izgubila v 2 tednih praktično tri oklepno mehanizirane brigade! Kakšna zmaga neki.

    Dodajmo temu neuspešen desent na Zaporoško jedrsko elektrarno za časa obiska IEA. Desantni čolni in ladje so bili potopljeni, izkrcane posadke ukrajinskih specialcev obkoljene in zmasakrirane z artilerijo. Umrlo je verjetno več kot 300 pripadnikov specialnih sil. Popolna katastrofa.

    Del ukrajinskih sil, ki se je prebil preko Davideovega Broda preko reke Ingultes je odrezan in počasi masakriran z artilerijo. Rusi so napadli jezove v Krivem rogu, narasla reka pa je odnesla pontonske jezove ukrajinske vojske. Ujeta ukrajinska vojska je ostala brez rednih dobav hrane in municije.

    V tem delu drži Rusija svoje najboljše sile, marince iz Krima in elitne padalske enote, ki so se v pol leta temeljito pripravili za obrambo. Že ve zakaj. Če bi izgubila to ozemlje bi ga bilo zaradi naravnih danosti – širina Dnjepra – izjemno težko ponovno zavzeti.

    Povsem drugače je v Harkovski oblasti. Tu se je ruska vojska s tisoči civilisti začela umikai že dneve pred ukrajinskim napadom. Gre za gozdnato področje, kjer je imel napadalec 5 do 8 kratno premoč v živi sili, ki je Rusi zaradi narave terena ne bi mogli kompenzirati z artilerijo v taki meri kot v Herson-u. Umik je bil kontroliran, pod zaščito artilerije in ob minimalnih izgubah. Umik v manevru ob hkratni zaščiti civilistov, je izjemno zahteven manever. Po mojem skromnem vojaškem znanju kaže na vrhunsko disciplino in profesionalnost vojske in ne ukrajinski “rout”. Kaže tudi na dejstvo v kakšni meri rusko vojaško vodstvo skrbi za zaščito žive sile. V popolnem nasprotju z Ukrajinci, ki z “neskončno lahkoto” mečejo ljudi v ruski “meat grinder”. Glede na to, da je poveljevanje prevzel NATO, umirajo pa Ukrajinci, to niti ni tako presentljivo.

    Ukrajinski “uspeh” v Harkovski oblasti je bil (morda namenoma s strani Rusov) sprožilec ruske mobilizacije. Že leta spremljam situacijo in vedno znova me preseneča kako pozorno spremlja ruska oblast javno mnenje in koliko naporov daje v njeno oblikovanje. Štiri petinska podpora ruski vojaški operaciji ni naključje. Je rezultat dolgotrajnega potrpežljivega in profesionalnega napora.

    Edini pozitivni rezultat ukrajinske ofenzive je oblikovanje javnega mnenja v svetu. Žal bo to samo podaljšalo in poglobilo ukrajinsko agonijo.

    Pirova zmaga.

  2. Spodnje napisano je pamet poveprečnega ITjevca …

    Nikoli ni dobro za bežečega (to je tistega, ki beži), da nasprotnik vidi tvoje hrbte in da potem zavoha kri. Ne na nogometnem igrišču, ne na vojaškem terenu (pa četudi je tako strateško nepomembnem ali pa finančno manj vreden kot bomba ki pade na njega), Očitno je ruska vojska 14 dni nazaj bila popolnoma demoralizirana, da he prepustila 6000 kvadratnih kolomterov osvojenega ozemlja. In tudi močno dvomim, da bo ji morala zrasla prej kot v enem letu.

    Ni mi jasno zakaj ne nudimo sedaj ruskim dezerterjem azila. Ali se bojimo ranjenega ruskega medveda?

Oddajte komentar

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Komentirate prijavljeni s svojim WordPress.com računom. Odjava /  Spremeni )

Twitter picture

Komentirate prijavljeni s svojim Twitter računom. Odjava /  Spremeni )

Facebook photo

Komentirate prijavljeni s svojim Facebook računom. Odjava /  Spremeni )

Connecting to %s

%d bloggers like this: